Postoji mnogo oblika cenzure. Najčešće se spominje kada vlast ili mediji nekoga cenzurišu, ili u moderno doba osoba bude “cancelovana”. Također, sinonim za cenzuru su diktatorski režimi i totalitarizam, kao npr. u Kini, Rusiji, Sjevernoj Koreji, itd.
Međutim, najčešći oblik cenzure koji ponekada i ne primijetimo, a javlja se u mnogim oblicima, je samocenzura. Samocenzura je kada osoba sama sebe cenzuriše, tj. ne izgovara ono što misli, ili ne radi ono što želi, jer se boji posljedica.
Ovo je mnogo česta pojava danas, pogotovo sa napretkom društvenih mreža, gdje se svako može izložiti kritikama, uvredama, prijetnjama, itd. Zbog toga skoro svix paze šta pišu, kako ne bi bili osuđeni, izgubili pratioce, bio im smanjen ‘reach’.
Drugi način samocenzure na “društvenim mrežama” je napravljen od strane vlasnika istih, koji cenzurišu sadržaj koji im se ne sviđa, ili koji je protiv njihovih interesa. Međutim, cenzurišu ga na mnogo “perfidnih načina”, kao što je smanjenje vidljivosti (mnogo manje korisnika će vidjeti taj i naredni sadržaj), uklanjanje sa pretraga, itd. Drugi način je shadow ban, gdje korisnik misli da je sve u redu, ali njegov sadržaj niko ne vidi.
Twitter/X koristi još “gori” oblik cenzure, gdje korisnik mora lično obrisati svoju objavu da bi mogao nastaviti koristiti platformu. Dakle, on sam sebe cenzuriše na neki način da bi mogao nastaviti koristiti platformu, i slaže se da ako bude objavio sličan sadržaj, da će biti trajno banovan.
Osim ovih, drugi razlozi su strah od gubitka posla, prijatelja, statusa, fizičkog nasilja, nepravde, itd.
Rijetko ko je imun na samocenzuru, jer je u prirodi čovjeka da želi biti prihvaćen od strane društva, i da želi da očuva svoju sliku kod drugih.
Još teže je onima koji postanu popularni, koji stalno moraju paziti šta govore, jer svaka riječ bude analizirana, i ako kažu nešto što se ne sviđa nekome, mogu izgubiti sve što su stekli. Danas je to česta pojava sa kritikovanjem Woke kulture, gdje većina osoba koja se usudi kritikovati bude “cancelovana”, ostane bez posla, društvenih mreža, itd. Od ovoga nisu sačuvani ni veoma poznati ni uticajni ljudi.
Kada vidimo da druge osobe koje su bile hrabre i rekle šta misle budu “cancelovane”, većina ljudi će se bojati da kažu isto, jer ne žele biti u istoj situaciji.
Političari također konstantno samocenzurišu sebe, jer moraju govoriti ono što će im donijeti glasove, a ne ono što misle ili ono što je ispravno. Pa tako političar koji bude lagao i obećavao vjerovatno dobije jedne izbore, dok onaj koji bude govorio kako se mora dati otkaz velikom broju neradnika – naravno da neće.
Obzirom da je ovo osobina protiv koje se teško boriti i veoma je malo onih koji su imuni na nju, treba ih prepoznati, podržati i cijeniti, jer su rijetki oni koji su spremni reći istinu / ono što misle, iako znaju da će im to donijeti probleme.
